NAZOROVI DANI – NAGRAĐENA PRIČA NAŠE UČITELJICE LUCIJE ŠPACAL
S ponosom objavljujemo kako je naša učiteljica Informatike i Tehničke kulture, Lucija Špacal, prijavila svoju kratku priču na natječaj Književno stvaralaštvo mladih otoka Brača koji je dio programa prosvjetno-kulturne manifestacija Nazorovi dani o kojoj smo pisali. Priča joj je donijela treće mjesto na natječaju i diplomu “Vladimir Nazor”.
Čestitamo našoj učiteljici, a u nastavku prenosimo njezinu nagrađenu priču u video zapisu i pisanom obliku.
ŽIVOT PIŠE MATEMATIKU
Zbrajanje
Umorna i gladna pokušavala sam produžiti korak kako bih stigla pred sam kraj radnog vremena u poslovnicu banke. Trebala sam ažurirati osobne podatke i aplikaciju mobilnog bankarstva. Naravno da sam čekala zadnji dan kad mi je već prijetila blokada računa. Uvijek nešto zbrajam, ali računica mi nikako ne štima. Činilo se kako ni vrijeme ni novac nisu na mojoj strani. Nisam bila sigurna koga kriviti za ovu situaciju, sebe ili politiku banke.
Na samom ulazu dočekala me voditeljica poslovnice.
Počela mi se obraćati kao najbogatijoj osobi na svijetu. Zatim mi je uručila potrošačku karticu na iznos od milijun kuna. To je bila nagrada za tisućitu osobu koja uđe taj dan u poslovnicu.
Istog trenutka zaboravila sam na umor, glad i sve probleme s bankom. Bez puno razmišljanja odlučila sam se počastiti dizajnerskom haljinom koju duže vrijeme gledam. Umorna i gladna otišla sam u obližnji restoran. Prvi put u životu nisam morala gledati cjenik. Kao novonastaloj milijunašici nije mi se činilo primjereno čitati novosti na mobitelu dok čekam ručak. Pa sam uzela ugovor dobiven uz karticu. Uslijedio je šok!
Cijeli taj novac trebalo je potrošiti do kraja kalendarske godine, točno za trideset dana. Iznos koji ne uspijem potrošiti do navedenog datuma ostaje banci.
O moj bože! Intenzivno sam počela razmišljati na koji način potrošiti novac. Popis stvari koje sam si odlučila priuštiti bio je prilično dugačak. Ali još uvijek sam daleko od milijuna. Krenula sam ispočetka. Pa opet. I opet. Zbrajanje, tako jednostavna računska operacija, sad mi se učinila tako kompliciranom.
Zapitala sam se – bi li mi život bio ljepši kad bih s ovoliko uzbuđenja zbrajala milijune mojih sekundi koje potrošim svaki dan, kao da su bezvrijedne.
Oduzimanje
Bližilo se vjenčanje moje drage Ane. S nestrpljenjem sam iščekivala taj dan i veselila mu se. Pomislila sam – i ja moram izgledati dobro! Moram oduzeti višak kilograma koji mi se nakupio proteklih godina.
Bezbroj puta zapitala sam se – zašto se debljam? Zašto neki ljudi mogu pojesti što god požele i ne debljaju se? Tražeći odgovore u raznim knjigama ipak su mi društvene mreže otvorile oči. Naišla sam na fotografiju muškarca s lijepo isklesanim tijelom. Ispod fotografije pisalo je: „Najteži rad je rad na sebi.“
Od tog trenutka počela sam raščlanjivati sva svoja iskustva i emocije na što prostije dijelove. Ne bih li došla do nekog skrivenog događaja. Koji se vješto pritajio, kao veći dio sante leda ispod razine vode.
Došla sam do jedne ljetne večeri kad sam se osjećala sasvim napušteno. Moje veliko društvo razišlo se. Odjednom su se svi spojili u parove i nestali. Ostala sam sama, kao neki višak koji nikome ne treba. Nisam se mogla sjetiti detalja kako je završila ta večer. Ali emocija nepripadanja odjednom je bila tu i postajala sve veća. Ta emocija odvela me u prvi razred gimnazije. I tamo sam bila višak. Zaključak učiteljskog vijeća bio je da ima previše učenika u razredu te ih nekoliko treba prebacit u drugu školu ili će izgubiti godinu. Grah je pao na mene. Taj gubitak godine nikako nisam prihvatila. Ali sad sam imala odgovor. Hranim tu emociju viška. Pretvorila sam je u višak kilograma. Poput munje bljesnula mi je misao – opet si sama.
Na vjenčanje ideš bez pratnje.
Množenje
Rano je jutro, na crkvi je već odzvonilo pet sati. Još sam u polusnu, sjedam u auto i razmišljam kojim ću putem voziti do trajektne luke. Baš i neman izbora, na otoku su samo dvije ceste. Odabrala sam ovu vijugavu da se što prije razbudim. Na radiju je svirala lagana glazba. Nije bila prikladna za jutarnje buđenje. Repertoar bi im trebao biti veseliji. Odjednom, usred pjesme, voditelj je zaželio dobro jutro i postavio pitanje: „U kojem se trenutku ste primijetili da počinjete starjeti?“
Glazba nije bila za buđenje, ali ovo pitanje jest. Duboko sam se zamislila. Sva sreća da je ujutro cesta na otoku uglavnom prazna pa sam se mogla posvetiti razmišljanju. Ruka je sama mijenjala brzine, a noge su po potrebi stiskale papučice gasa ili kočnice. Iako to sve radim automatski, mišići su me pri svakom pokretu podsjećali da su tu. Čak i oni za koje nisam ni znala da postoje. Samo se pojave periodično kad pretjeram s fizičkim radovima. Kao da se više puta zbroje sami sa sobom. Pomnože se i poveća im se broj. Imala sam jaku upalu mišića.
Misli su mi se nadmetale s bolovima. Kao da su pokušavali dominirati jedni nad drugima. A onda su odlutale na proslavu Martininog tridesetog rođendana. Nakon večere na kojoj smo se lijepo družili i nasmijali do suza, proslavu smo nastavili u disku. Bila je tematska večer neke neobične glazbe, meni nepoznate. Dio ekipe sjedio je na zidiću ispred diska. Odlučila sam pridružiti im se. Svi smo imali isti zaključak – u disku je previše bučno, nije to više za nas.
Eto mi odgovora, kad umjesto diska biram zidić. Nakon fizičkih radova sporije se oporavljam. Tijelo mi govori da usporim.
Stigla sam u trajektnu luku u zadnji trenutak, sa spoznajom da je možda baš Martinin rođendan bio početak mojeg starenja.
Baš kao što sam htjela, dobila sam pravo intenzivno buđenje.
Dijeljenje
Vrijeme je kao izmišljeno, dnevna temperatura od dvadeset pet stupnjeva u drugoj polovici listopada nije uobičajena. Ovaj put ugodila je beračima maslina, pa i meni. Iako mi ovo doba godine nije najdraže, veselim mu se isključivo zato jer mi se bliži rođendan. Moram uskladiti proslavu rođendana s berbom maslina. Berba je zauzela najbolji termin, vikend. Pa će proslava biti sredinom tjedna.
Brojka na torti svake godine je sve veća. Logično s većom brojkom proporcionalno bi trebalo rasti znanje, mudrost i iskustvo. Učiteljski poziv u isto vrijeme nameće mi obvezu dijeljenja znanja i omogućuje da akumulirano znanje prenesem kroz stečeno iskustvo. Pa sam tako definiciju dijeljenja koja glasi – dijeljenje je aritmetička operacija u kojoj skup prirodnih brojeva nije zatvoren skup – usporedila sa starim stablom masline. Koje svake godine nesebično dijeli svoje plodove. Uporno prkosi svim vremenskim prilikama i neprilikama. Raste i razvija se prateći sunce. Taj proces nikad se ne zaustavlja. Svake godine mjerimo ga količnikom kilograma maslina i kilograma ulja.
Većinu stvari u životu možemo prikazati kao dijeljenje. Priroda je pravi pokazatelj otvorenog skupa. Nesebičnog dijeljenja. Beskonačnog života.
Lucija Špacal


